Brazilski džiudžicu (BJJ)
Brazilska džiudžica je borilačka veština, borilački sport i sistem samoodbrane koji se bazira na principima rvanja i sa akcentom na borbi u parteru. Braziski džiudžicu je nastao na osnovu tehnika Kodokanovog džudo sistema koje je učenik Džigoro Kana – Micujo Maeda (前田 光世 Maeda Mitsuyo, novembar 18, 1878 – novembar 28, 1941) podučavao Karlosa Grejsija (Carlos Gracie septembar 14, 1902 – oktobar 7, 1994).
Maeda
Mitcujo Maeda je bio jedan od najboljih učenika Džigoro Kana. On je u početku trenirao tradicionalni džiudžicu a u svojoj osamnaestoj godini prelazi na Kodokan sistem gde je bio poznat po svojoj izvrsnoj veštini. Džigoro Kano je bio veoma zainteresovan da proširi svoju veštinu širom sveta, verovatno i zbog svoje želje da napravi olimpijski sport. Poslao je nekoliko svojih učenika u SAD među kojima je bio stariji čovek – Tomita, jedan od prvih učenika Džigoro Kana i veterann policijskog turnira iz 1886. On je bio odličan tehničar i učitelj, međutim, već u godinama. Iz tog razloga je sa njim putovao i Maeda koji je bio zadužen da u borbama predstavi veštinu ako je to potrebno. Kasnije su se Maeda i Tomita razdvojili, i Maeda je bio poznat po tome da je u cilju promocije veštine izazivao na slobodnu borbu (bez pravila) rvače i boksere iz SAD gde je prikazao dominaciju svoje veštine i uspostavio tradiciju koju su kasnije nastavili borci iz porodice Grejsi. Maeda je između ostalih izazvao i tadašnjeg bokserskog šampiona u teškoj kategoriji, Džeka Džonsona koji je važio za najboljeg teškaša svih vremena.
Maeda je bio svetski putnik, boravio je i u evropi i južnoj americi. On je nastavio da se bori i na ovim kontinentima. Posledica velikog broja borbi bila je da je odstupio od striktnog moralnog koda Kodokan džudoa. Zato je Maeda veštinu češće nazivao džiudžicu nego džudo (mada pojedini izvori navode da je džudo u početku bio poznat i kao Kano džiudžicu). Mada, još jedan od razloga zbog kojih je Maeda veštinu predstavljao kao džiudžicu a ne džudo je taj što je on kada je počeo da se bori u slobodnim borbama koristio i neke tehnike iz svoje stare tenšin šin'jo džiudžice (čije je škole bio učenik pre nego što je prešao kod Džigoro Kana) a koje su bile izbačene iz Kodokan sistema kao opasne. Svejedno, Maeda je bio veoma inteligentan i dovitljiv borac i inovator. On je vremenom sticao iskustvo u realnim borbama na osnovu kojeg je dodao neke svoje tehnike i izbacio one koje je smatrao neefikasnim. On je modelovao svoj sistem borenja tako da se efikasno nosi sa dva uobičajena tipa borca na zapadu – boksera i rvača.
Njegove neverovatne pobede u ovim borbama su od njega stvorile legendu u Centralnoj i Južnoj Americi. U Evropi se borio u Engleskoj i Španiji.
1920 godine se vraća u Brazil sa misijom. Naime, japanska vlada je bila zainteresovana da po ugledu na neke evropske zemlje započne projekat kolonizacije. Maeda je bio odabran da pomogne u ovom projektu. Gastao Grejsi, čovek čija je porodica emigrirala u Brazil iz Škotske je iskoristio svoje političke veze da pomogne Maedi u ovom projektu (koji je u međuvremenu propao). Kao znak zahvalnosti za učinjenu uslugu i zbog prijateljstva koje se javilo između ova dva čoveka, Maeda je ponudio da Gastaove sinove nauči džiudžicu.
Maeda i Grejsiji
Najstariji od braće Grejsi – Karlos, postao je učenik Maede. Nepoznanica je šta je tačno Maeda učio Karlosa, koje je metode koristio i kakve je tačno izmene boreći se u slobodnim borbama u americi i evropi napravio u odnosu na džudo i tradicionalni džiudžicu. Maeda je veštinu u Brazil nazivao džiudžicu i poznato je da je modifikovao tehnike kako bi ih prilagodio slobodnim borbama. On je analizirao prednosti i slabosti svojih protivnika i na osnovu toga stvorio sopstveni princip koji bi neutralisao prednosti protivnika. Njegov princip je podrazumevao odvlačenje pažnje protivnika udarcem rukom ili nogom koji je imao za cilj otvaranje mogućnosti da se skrati distanca i dođe u klinč kako bi bacio protivnika na zemlju. Kada bi se našli na zemlji, akcenat je bio na zahvatima držanja i plasiranju završnica u vidu poluga na zglobovima ili gušenjima primoravajući protivnika na predaju. Ovaj generalni princip se i danas koristi u modernoj brazilskoj džiudžici. Glavne lekcije koje je Maeda preneo Karlosu bile su:
* Rvačke (grepling) sposobnosti (misli se na bacanja i borbu u parteru) se uz male modifikacije mogu pretvoriti u visoko efikasan stil borenja koji poništava prednosti drugih stilova i koristi njihove nedostatke.
* Potreba za realnim treningom sa punim otporom (randori) kako bi učenici uspešno usvojili tehnike i bili sposobni da ih primene u realnim situacijama u životu (i borbi). Ovaj segment je Maeda preuzeo od Džigoro Kana, Grejsiji su kasnije ovu smernicu proširili i unapredili.
* Džiudžicu tehnike.
* Osnovna strategija koja je podrazumevala klinč, bacanje protivnika na zemlju koje ima za cilj da poništi njegove prednosti (misli se na udarce rukama i nogama) i primena svojih prednosti (borba u parteru koja podrazumeva zahvate držanja i plasiranje završnica u vidu poluga i gušenja).
Nije poznato koliko je dugo Karlos bio Maedin učenik. Jedno je sigurno, to nije bilo više od 4 godine. Obzirom da je maeda bio zauzet obavezama oko kolonizacije, pretpostavlja se da je aktivno podučavao Karlosa oko 2 godine. Karlos je svoju prvu akademiju 1925. godine. Za tako kratko vreme on je mogao da nauči ograničeni broj tehnika. Maedino učenje je poslužilo kao baza ali je većinu tehnika iz brazilske džiudžice iz te baze kasnije godinama otkrili i razvijali braća Grejsi. Maeda je Grejsijima dao osnove tehnika kao bazu koja je bila neophodna. Takođe, preneo im je osnovni princip borbe koji je podrazumevao klinč, bacanje i dominaciju u borbi u parteru. Takođe, poslužio je kao uzor za testiranje stila u realnoj borbi kao najviši oblik testa efikasnosti tehnika.
Brazilska džiudžica je borilačka veština, borilački sport i sistem samoodbrane koji se bazira na principima rvanja i sa akcentom na borbi u parteru. Braziski džiudžicu je nastao na osnovu tehnika Kodokanovog džudo sistema koje je učenik Džigoro Kana – Micujo Maeda (前田 光世 Maeda Mitsuyo, novembar 18, 1878 – novembar 28, 1941) podučavao Karlosa Grejsija (Carlos Gracie septembar 14, 1902 – oktobar 7, 1994).
Maeda
Mitcujo Maeda je bio jedan od najboljih učenika Džigoro Kana. On je u početku trenirao tradicionalni džiudžicu a u svojoj osamnaestoj godini prelazi na Kodokan sistem gde je bio poznat po svojoj izvrsnoj veštini. Džigoro Kano je bio veoma zainteresovan da proširi svoju veštinu širom sveta, verovatno i zbog svoje želje da napravi olimpijski sport. Poslao je nekoliko svojih učenika u SAD među kojima je bio stariji čovek – Tomita, jedan od prvih učenika Džigoro Kana i veterann policijskog turnira iz 1886. On je bio odličan tehničar i učitelj, međutim, već u godinama. Iz tog razloga je sa njim putovao i Maeda koji je bio zadužen da u borbama predstavi veštinu ako je to potrebno. Kasnije su se Maeda i Tomita razdvojili, i Maeda je bio poznat po tome da je u cilju promocije veštine izazivao na slobodnu borbu (bez pravila) rvače i boksere iz SAD gde je prikazao dominaciju svoje veštine i uspostavio tradiciju koju su kasnije nastavili borci iz porodice Grejsi. Maeda je između ostalih izazvao i tadašnjeg bokserskog šampiona u teškoj kategoriji, Džeka Džonsona koji je važio za najboljeg teškaša svih vremena.
Maeda je bio svetski putnik, boravio je i u evropi i južnoj americi. On je nastavio da se bori i na ovim kontinentima. Posledica velikog broja borbi bila je da je odstupio od striktnog moralnog koda Kodokan džudoa. Zato je Maeda veštinu češće nazivao džiudžicu nego džudo (mada pojedini izvori navode da je džudo u početku bio poznat i kao Kano džiudžicu). Mada, još jedan od razloga zbog kojih je Maeda veštinu predstavljao kao džiudžicu a ne džudo je taj što je on kada je počeo da se bori u slobodnim borbama koristio i neke tehnike iz svoje stare tenšin šin'jo džiudžice (čije je škole bio učenik pre nego što je prešao kod Džigoro Kana) a koje su bile izbačene iz Kodokan sistema kao opasne. Svejedno, Maeda je bio veoma inteligentan i dovitljiv borac i inovator. On je vremenom sticao iskustvo u realnim borbama na osnovu kojeg je dodao neke svoje tehnike i izbacio one koje je smatrao neefikasnim. On je modelovao svoj sistem borenja tako da se efikasno nosi sa dva uobičajena tipa borca na zapadu – boksera i rvača.
Njegove neverovatne pobede u ovim borbama su od njega stvorile legendu u Centralnoj i Južnoj Americi. U Evropi se borio u Engleskoj i Španiji.
1920 godine se vraća u Brazil sa misijom. Naime, japanska vlada je bila zainteresovana da po ugledu na neke evropske zemlje započne projekat kolonizacije. Maeda je bio odabran da pomogne u ovom projektu. Gastao Grejsi, čovek čija je porodica emigrirala u Brazil iz Škotske je iskoristio svoje političke veze da pomogne Maedi u ovom projektu (koji je u međuvremenu propao). Kao znak zahvalnosti za učinjenu uslugu i zbog prijateljstva koje se javilo između ova dva čoveka, Maeda je ponudio da Gastaove sinove nauči džiudžicu.
Maeda i Grejsiji
Najstariji od braće Grejsi – Karlos, postao je učenik Maede. Nepoznanica je šta je tačno Maeda učio Karlosa, koje je metode koristio i kakve je tačno izmene boreći se u slobodnim borbama u americi i evropi napravio u odnosu na džudo i tradicionalni džiudžicu. Maeda je veštinu u Brazil nazivao džiudžicu i poznato je da je modifikovao tehnike kako bi ih prilagodio slobodnim borbama. On je analizirao prednosti i slabosti svojih protivnika i na osnovu toga stvorio sopstveni princip koji bi neutralisao prednosti protivnika. Njegov princip je podrazumevao odvlačenje pažnje protivnika udarcem rukom ili nogom koji je imao za cilj otvaranje mogućnosti da se skrati distanca i dođe u klinč kako bi bacio protivnika na zemlju. Kada bi se našli na zemlji, akcenat je bio na zahvatima držanja i plasiranju završnica u vidu poluga na zglobovima ili gušenjima primoravajući protivnika na predaju. Ovaj generalni princip se i danas koristi u modernoj brazilskoj džiudžici. Glavne lekcije koje je Maeda preneo Karlosu bile su:
* Rvačke (grepling) sposobnosti (misli se na bacanja i borbu u parteru) se uz male modifikacije mogu pretvoriti u visoko efikasan stil borenja koji poništava prednosti drugih stilova i koristi njihove nedostatke.
* Potreba za realnim treningom sa punim otporom (randori) kako bi učenici uspešno usvojili tehnike i bili sposobni da ih primene u realnim situacijama u životu (i borbi). Ovaj segment je Maeda preuzeo od Džigoro Kana, Grejsiji su kasnije ovu smernicu proširili i unapredili.
* Džiudžicu tehnike.
* Osnovna strategija koja je podrazumevala klinč, bacanje protivnika na zemlju koje ima za cilj da poništi njegove prednosti (misli se na udarce rukama i nogama) i primena svojih prednosti (borba u parteru koja podrazumeva zahvate držanja i plasiranje završnica u vidu poluga i gušenja).
Nije poznato koliko je dugo Karlos bio Maedin učenik. Jedno je sigurno, to nije bilo više od 4 godine. Obzirom da je maeda bio zauzet obavezama oko kolonizacije, pretpostavlja se da je aktivno podučavao Karlosa oko 2 godine. Karlos je svoju prvu akademiju 1925. godine. Za tako kratko vreme on je mogao da nauči ograničeni broj tehnika. Maedino učenje je poslužilo kao baza ali je većinu tehnika iz brazilske džiudžice iz te baze kasnije godinama otkrili i razvijali braća Grejsi. Maeda je Grejsijima dao osnove tehnika kao bazu koja je bila neophodna. Takođe, preneo im je osnovni princip borbe koji je podrazumevao klinč, bacanje i dominaciju u borbi u parteru. Takođe, poslužio je kao uzor za testiranje stila u realnoj borbi kao najviši oblik testa efikasnosti tehnika.
Helio Grejsi
Helio Grejsi (Hélio Gracie October 1, 1913 – January 29, 2009) bio je najmlađi od braće Grejsi. Smatra se da je izvršio snažan uticaj na razvoj brazilske džiudžice. Kada je imao 14 godina on odlazi da živi kod starije braće koji su podučavali džiudžicu u opštini Botafogo, Rio de Ženeiro. Oduvek je bio fizički slab, lekari su mu zabranili da se bavi bilo kakvom fizičkom aktivnošću. Zato je u početku samo gledao svoju braću n atreninzima jer mu nije bilo dozvoljeno da im se pridruži. Kada je imao 16 godina, na trening dolazi novi student zainteresovan da uči džiudžicu, međutim, Karlos je bio sprečen da dođe da ga podučava. Tu se našao Helio koji je posmatrajući zapamtio sve pokrete i objašnjenja svog brata i ponudio se kandidatu da mu on održi čas. Karlos je stigao na kraj treninga i izvinjavao se što je zakasnio, međutim, kandidat je rekao da nema problema, da je veoma uživao u času koji je vodio Helio i da bi voleo da mu on na dalje bude instuktor. Karlos se složio s timi tako je praktično Helio postao instruktor pre nego što je uopšte i počeo da trenira džiudžicu.
Smatra se da je upravo Helio uneo najviše modifikacija u tehnikama, obzirom na svoju sitnu građu i slabu konstituciju, on je mnogo razmišljao kako da tehnike prilagodi sebi i svojim mogućnostima. Umesto snage i brzine, akcenat jestavljao na forme tela i tačke oslonca.
Braća Grejsi su nastavili tradiciju koju je započeo Maeda a to je dokazivanje veštine u valetudo slobodnim borbama. Helio je postao svojevrsna legenda Brazila poznat po borbama i pobedama protiv daleko krupnijih i snažnijih protivnika. Oni su svoju veštinu u brazilu jednostavno nazivali džiudžicu a kada su počeli sa širenjem veštine u SAD, da bi napravili razliku u odnosu na tradicionalni džiudžicu nazivali su je Grejsi džiudžicu. Neki članovi porodice su naziv davali po svojoj familiji (na primer Mačado džiudžicu). Danas je veština u svetu poznata kao brazilska džiudžica.
Sinovi braće Grejsi su nastavili sa tradicijom, impozantan je rekord Riksona Grejsija koji se smatra za jednog od najvećih boraca svih vremena koji se borio u preko 400 borbi i ostao je neporažen. Rojs Grejsi je zaslužan za rast popularnosti brazilske džiudžice kada je kao najmlađi i najlakši (fizički najslabiji od svih učesnika) u prvim UFC (ultimat fajt čempionšip)
mečevima gde su se sukobili borci raznih stilova dokazao superiornost brazilske džiudžice u slobodnim borbama kao neporaženi šampion.
Helio Grejsi (Hélio Gracie October 1, 1913 – January 29, 2009) bio je najmlađi od braće Grejsi. Smatra se da je izvršio snažan uticaj na razvoj brazilske džiudžice. Kada je imao 14 godina on odlazi da živi kod starije braće koji su podučavali džiudžicu u opštini Botafogo, Rio de Ženeiro. Oduvek je bio fizički slab, lekari su mu zabranili da se bavi bilo kakvom fizičkom aktivnošću. Zato je u početku samo gledao svoju braću n atreninzima jer mu nije bilo dozvoljeno da im se pridruži. Kada je imao 16 godina, na trening dolazi novi student zainteresovan da uči džiudžicu, međutim, Karlos je bio sprečen da dođe da ga podučava. Tu se našao Helio koji je posmatrajući zapamtio sve pokrete i objašnjenja svog brata i ponudio se kandidatu da mu on održi čas. Karlos je stigao na kraj treninga i izvinjavao se što je zakasnio, međutim, kandidat je rekao da nema problema, da je veoma uživao u času koji je vodio Helio i da bi voleo da mu on na dalje bude instuktor. Karlos se složio s timi tako je praktično Helio postao instruktor pre nego što je uopšte i počeo da trenira džiudžicu.
Smatra se da je upravo Helio uneo najviše modifikacija u tehnikama, obzirom na svoju sitnu građu i slabu konstituciju, on je mnogo razmišljao kako da tehnike prilagodi sebi i svojim mogućnostima. Umesto snage i brzine, akcenat jestavljao na forme tela i tačke oslonca.
Braća Grejsi su nastavili tradiciju koju je započeo Maeda a to je dokazivanje veštine u valetudo slobodnim borbama. Helio je postao svojevrsna legenda Brazila poznat po borbama i pobedama protiv daleko krupnijih i snažnijih protivnika. Oni su svoju veštinu u brazilu jednostavno nazivali džiudžicu a kada su počeli sa širenjem veštine u SAD, da bi napravili razliku u odnosu na tradicionalni džiudžicu nazivali su je Grejsi džiudžicu. Neki članovi porodice su naziv davali po svojoj familiji (na primer Mačado džiudžicu). Danas je veština u svetu poznata kao brazilska džiudžica.
Sinovi braće Grejsi su nastavili sa tradicijom, impozantan je rekord Riksona Grejsija koji se smatra za jednog od najvećih boraca svih vremena koji se borio u preko 400 borbi i ostao je neporažen. Rojs Grejsi je zaslužan za rast popularnosti brazilske džiudžice kada je kao najmlađi i najlakši (fizički najslabiji od svih učesnika) u prvim UFC (ultimat fajt čempionšip)
mečevima gde su se sukobili borci raznih stilova dokazao superiornost brazilske džiudžice u slobodnim borbama kao neporaženi šampion.
Na slici levo - Rojs Grejsi na prvom UFC turniru
BJJ danas
Posle prvih UFC turnira brazilska džiudžica za koju većina ljudi do onda nije ni čula postaje jedna od najpopularnijih borilačkih veština u svetu. Treba pomenuti da je prvi UFC turnir bio organizovan 1993. godine upravo od strane članova porodice Grejsi koji su na ovaj način želeli da dokažu superiornost svoje veštine. To su u početku bile borbe bez pravila (bilo je zabranjeno jedino ujedanje i guranje prstiju u oči protivnika, borbe nisu imale vremensko ograničenje). U prvim UFC turnirima su se sukobljavali borci kao najbolji predstavnici različitih veština (savate, sumo, boks, karate, kung fu, nindžicu, BJJ, rvanje, kik boks i drugi ..). U ovim borbama borci koji su dolazili kao predstavnici brazilske džiudžice su zabeležili ubedljive pobede i dokazali superiornost ove veštine.
BJJ u Evropu stiže, pretpostavlja se, preko Francuske. Upravo u Francuskoj je formiran prvi BJJ klub u Evropi, Le Cercle Tissier .
U Srbiji BJJ dolazi 2000-te godine. Čovek koji je praktično doneo brazilski džiudžicu u Srbiju je Jovan Žerjal. Prvi formirani klubovi nalaze se u Beogradu, ali je sve više klubova i u ostalim delovima zemlje.
Zahvaljujući svojoj superiornosti, brazilska džiudžica brzo dobija na popularnosti u celom svetu. BJJ prestavlja revolucionarnu prekretnicu u svetu borenja. Ona ostavlja svoj trag i vrši snažan uticaj preko prvih UFC turnira na formiranje modernog MMA borilačkog sporta čiji je neizostavni segment.
BJJ danas
Posle prvih UFC turnira brazilska džiudžica za koju većina ljudi do onda nije ni čula postaje jedna od najpopularnijih borilačkih veština u svetu. Treba pomenuti da je prvi UFC turnir bio organizovan 1993. godine upravo od strane članova porodice Grejsi koji su na ovaj način želeli da dokažu superiornost svoje veštine. To su u početku bile borbe bez pravila (bilo je zabranjeno jedino ujedanje i guranje prstiju u oči protivnika, borbe nisu imale vremensko ograničenje). U prvim UFC turnirima su se sukobljavali borci kao najbolji predstavnici različitih veština (savate, sumo, boks, karate, kung fu, nindžicu, BJJ, rvanje, kik boks i drugi ..). U ovim borbama borci koji su dolazili kao predstavnici brazilske džiudžice su zabeležili ubedljive pobede i dokazali superiornost ove veštine.
BJJ u Evropu stiže, pretpostavlja se, preko Francuske. Upravo u Francuskoj je formiran prvi BJJ klub u Evropi, Le Cercle Tissier .
U Srbiji BJJ dolazi 2000-te godine. Čovek koji je praktično doneo brazilski džiudžicu u Srbiju je Jovan Žerjal. Prvi formirani klubovi nalaze se u Beogradu, ali je sve više klubova i u ostalim delovima zemlje.
Zahvaljujući svojoj superiornosti, brazilska džiudžica brzo dobija na popularnosti u celom svetu. BJJ prestavlja revolucionarnu prekretnicu u svetu borenja. Ona ostavlja svoj trag i vrši snažan uticaj preko prvih UFC turnira na formiranje modernog MMA borilačkog sporta čiji je neizostavni segment.